Sezona je trešanja, a to znači samo jedno – pečemo clafoutis!

Vjerojatno ste u nekom časopisu posvećenom gastronomiji ili pak u nekoj kuharici ili portalu već naišli na kolač zanimljivog imena – clafoutis. Već po načinu pisanja, jasno je da je riječ o francuskom receptu, no, ako pažljivije promotrimo sastojke i način pripreme, teško da bismo ga mogli nazvati kolačem. 

Clafoutis nije desert u pravom smislu riječi - tek je nešto zahtjevniji od palačinke, tako da ga može pripremiti i dijete. Dovoljna će vam biti šaka brašna, malo mlijeka ili slatkog vrhnja, 2 jaja, malo šećera i naravno – trešnje. Riječ je o skromnom receptu, ali krajnji rezultat oduševit će i najzahtjevnija nepca. 

Po sastojcima jako podsjeća na kolač našeg djetinjstva kojega su nam mame i bake pripremale 'na čaše' – najveća je razlika što se ovdje žumanjci odvajaju od bjelanjaka, a oni se pak tuku u 'snijeg'. 

Recept potječe iz francuske pokrajine Limousin, a njegov je naziv često tema brojnih lingvističkih i etimoloških rasprava. Prema jedinima, njegovo ime potječe od okcitanskog dijalekta gdje riječ clafir ili claufir znači 'punjenje'. Druga struja smatra da naziv clafoutis dolazi od latinskog clavum fingere, što znači 'zabosti čavao', a to se pak odnosi na trešnje koje se 'pikaju' u tijesto.  

Posebna zanimljivost u pripremi clafoutisa je da se trešnje prije nego što se 'popikaju' u tijesto, ne odvajaju od koštica. Naime, francuske domaćice, a onda i chefovi koji ga pripremaju i u najfinijim restoranima, smatraju kako su upravo pečene koštice od trešanja zaslužne za poseban okus ovog kolača.

U nekim varijantama, temeljni se recept obogaćuje sitno mljevenim bademima, a neki recepti traže i ekstrakt gorkog badema. Isto tako, osim trešanja, u clafoutis možete staviti i razno drugo sezonsko voće, narezano na komadiće. Najčešće su to marelice ili šljive, ali i breskve će također odlično funkcionirati.

Clafoutis najbolje prija mlak, serviran uz kuglicu sladoleda od vanilije ili malo tučenog slatkog vrhnja. Uživajte!