Začini za pizzu

Kad pomislite na pizzu, osjetite li miris origana, bosiljka i peršina? Osjetite li na nepcu aromu domaćeg maslinovog ulja? Miješate li maslinovo ulje, češnjak i začinsko bilje, pa smjesu premazujete preko tijesta? Dodate li malo čili papričica kako bi umak od rajčice bio pikantan? 

Puno toga bi vas mogli pitati o pizzi, jer svaka je posebno zamišljena, a ono što vam mi iz Harisse nudimo za pizzu, zauvijek će biti najfinija pizza koju je itko probao.

No, vratit ćemo vas nekoliko stoljeća u natrag, u jedno malo mjesto u Italiji u kojem su umorni vojnici nahranjeni pšeničnim tanjurom na kojem su raspršene gljive i začinsko bilje, od gladi, ali i zadovoljstva, uzviknuli su – „Pogledajte! Pojeli smo čak i tanjure.“ 

Povijest se nastavlja razvojem Napulja i njegove trgovine, a bilježi se i porast broja stanovnika što je ujedno i veći broj gladnih usta. Ta gladna usta susrela su se sa siromaštvom i teškim radom, te je pizza predstavljala rješenje za nadničare koji su se nosili s posljedicama ubrzanog rasta gospodarstva. Tijesto s češnjakom, masti i soli bila je najjednostavnija vrsta pizze koju su prodavali ulični prodavači, mogla se i naći poneka sa sirom ili bosiljkom, a s vremenom i rajčicama koje su uvezene iz Amerike.

Kao takva, pizza je prezrena od visokog društva, kao hrana za siromašna, nadničarska usta. I to se nije promijenilo do 1889. , kada su kraljica Margherita i kralj Umberto posjetili Napulj. Umorni od francuskih specijaliteta poželjeli su probati nešto Talijansko. Raffaele Esposito pozvan je spremiti za kralja i kraljicu tri vrste pizze. Kada je kraljica probala treću pizzu s rajčicama, mozzarellom i bosiljkom, počinje nova epoha pizze, kakvu danas poznajemo. U tu čast, oduševljenje kraljice nagrađeno je imenovanjem pizze s rajčicom, mozzarellom i bosiljkom po njoj, Margherita.

I tako je pizza pronašla dom u Italiji, no njen okus se polako širio. Nakon drugog Svjetskog rata pizza je postala specijalitet Italije. Arome začina koje su se stavljale na pšenični tanjur odstupale su od regije do regije, ali i kupovne moći. Rezao se bosiljak, mozzarella, rajčica, na rajčicu se stavljao origano, no bilo je i ljutog. Mirisi su se širili. Tijesto je bilo slano i prhko, a mekano. Pršut i rikula. Počeo se stavljati Aceto Balsamico preko pizze. Svaka želja bila je ostvarena.

Pizza je ponijela puno toga na sebi, te tako donijela kulturu koja se proširila cijelim svijetom. U Americi doživljava svoj komercijalni razvoj. U prodaji se pronalazi zasebno tijesto za pizzu, začini, dodatci, rajčica, te se financijski prilagođava tržištu brze hrane. U jednom trenutku pizza se stavlja u kutiju, kako bi se transportirala iz restorana u domove, te ta ideja razvija novu epohu pizze.

No, talijanska receptura pizze ostaje zauvijek u njenom mirisu i okusu. Ali i u Harissi.

S toga vam donosimo Mediteran mirisom origana, aromatičnog okusa s limunskom notom za ulja i aceto. Ako nešto fali na pizzi, uvijek je još malo origana. Meksički origano je nešto intenzivniji, s jačim citrusnim notama i ako želite pizzu inspiriranu meksičkim ukusom, idealan je blago izgnječen među dlanovima, te posut po pizzi, a za malo ljutine na meksičkoj kombinaciji okusa, preporučujemo začinsku mješavinu Mexicana.

Uz origano, peršin ističe okus drugih začina. Lagano pikantan, oštrog i travastog okusa, s laganom notom papra.